Teško se može istaknuti bilo koja tema svjetskog gospodarstva u proteklom mjesecu koja bi stala u istu rečenicu s napadom Rusije na Ukrajinu i svim posljedicama koji je na globalnu ekonomiju taj napad izazvao. Nemam ni znanja niti namjeru analizirati vojnu-sigurnosnu situaciju, a još manje želim komentirati političku pozadinu. Ali, kao poduzetnik itekako sam zainteresiran za razumijevanje posljedica rata u Ukrajini, uvedenih sankcija i utjecaja na globalno gospodarstvo.
Dugi niz godina smo uzimali globalnu slobodnu trgovinu ‘zdravo za gotovo’ i kako su tehnologije nepovratno porušile sve nacionalne granice. Velika većina svjetskih ekonomista nije se usudila dovesti u pitanje nezaustavljivost tih procesa. No, pokazuje se, nažalost, kako su ti procesi ipak prilično zaustavljivi.
Rat u Ukrajni duboko redefinira globalne odnose. Još je potpuno nejasno kako će izgledati buduća poslovno-gospodarska karta svijeta, ali je jedno sigurno nakon početka rata u Ukraijni – ništa neće biti isto. Izjava kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yija opisala je odnos Kine i Rusije ranije ovog tjedna: „Odnosi su čvrsti, a izgledi za suradnju između dviju strana vrlo su široki. Bez obzira koliko je međunarodna situacija zlokobna, i Kina i Rusija će zadržati svoju stratešku odlučnost i nastaviti svoje sveobuhvatno strateško partnerstvo u koordinaciji nove ere“. Nove ere?!
Ne znam na što je točno mislio, ali očito je da se trenutno razvijaju i definiraju novi globalni odnosi. Uvjeren sam da u tom procesu presudnu ulogu neće imati dobre komunikacijske strategije nego jasno definirani poslovni i politički ciljevi i sposobnost da se oni u konačnici i ostvare. Tako, u svjetlu „nove ere“, rat za Ukrajinu doista postaje rat za nove globalne odnose.
Je li agresija na Ukrajinu temeljena isključivo na ruskom otporu globalizacijskim procesima ne mogu tvrditi, ali da je u pitanju nešto više od rata između dvije susjedne zemlje moguće je vidjeti i po rezultatima glasovanja o rezoluciji Ujedinjenih naroda. U našoj zapadnjačkoj percepciji inzistiralo se na činjenici da je velika većina zemalja (140 za, 5 protiv, 38 suzdržanih) osudila rusku agresiju na Ukrajinu. To je točno, ali to nisu jedine brojke koje privlače pozornost.
Jednostavno zapinje za oko da su identičan stav zauzeli i Iran i Saudijska Arabija, odnosno i Pakistan i Indija. S obzirom na prirodu međusobnih odnosa ne događa se često da dijele stavove, a ovoga puta se upravo to dogodilo. Svi redom su ostali suzdržani. Kada im se pridoda i Kina, uzimajući u obzir brojeve stanovnika i bogatstvo mineralnih sirovina svih tih zemalja, ispada da je pola svijeta osudilo Rusiju, a pola uglavnom ostalo suzdržano. Rezultat 1:1. Čak ni ona prastara poslovica „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ očigledno više ne funkcionira!
Kad u ovu sliku ubacimo i primjere Švicarske i Njemačke koje su napustile desetljećima stara pravila ponašanja (za koje smo mnogi vjerovali da se baš nikada neće promijeniti), sve upućuje na to da je fokus na novim odnosima, odnosno preispitivanju globalizacijskih odnosa u kojem će snaga gospodarstva i bogatstvo prirodnih resursa odrediti nove pozicije.
Novu raspodjelu društvene moći krojit će koliko pojedine zemlje imaju jako obrazovanje, koliko naprednih tehnologija, a koliko vode, plina ili nafte. Rijetko koja svega ima u izobilju. Dapače, čini se da bi se znanje i tehnologija mogli naći s jedne, a prirodne surovine s druge strane nekog novog zamišljenog zida podjele.
Ništa u međunarodnim odnosima nije „uklesano u kamenu“, kako god se nepromjenjivo činilo u nekom trenutku. Pa tako nije ni globalizacija. Zato strateško promišljanje vlastite održivosti svake zemlje, uključujući Republiku Hrvatsku na prvom mjestu (iz mog kuta), ponovno dobiva na važnosti. Kako iskoristiti sve svoje resurse da budemo što otporniji na sve nestabilnosti izazvane nekim vanjskim događanjima i faktorima. Nismo koristili svoje prirodne resurse pa niti izvore plina i nafte koje imamo. Jasno smo izabrali da to ne želimo i samim time smo izabrali rizik globalnih tržišnih šokova. I to ćemo preživjeti, i platiti naravno, ali nećemo valjda svaki put skupo plaćati propuštene prilike. Možda je danas vrijeme za to, kako bismo mogli na najbolji mogući način proći očekivanu i planiranu energetsku tranziciju, ali i cjelokupnu promjenu gospodarstva temeljenog na znanju i naprednim tehnologijama.
