Upućeni kažu da su očekivali, ali ne i kada, a za neupućene agresija Rusije na Ukrajinu dogodila se preko noći. Iako, kada uzmemo u obzir što se sve događalo u Ukrajini od 2014. godine naovamo, od aneksije Krima do odcjepljenja Luganska i Donjecka na istoku te zemlje, teško je govoriti o potpunom iznenađenju.
I dok na prvoj crti razdvajanja Zapada (SAD i EU) i Rusije bukti bratoubilački rat, povećava se broj izbjeglica, ruši se infrastruktura za koju će trebati milijarde i godine da se obnovi, u pozadini, “ispod radara”, događa se redefiniranje globalnih odnosa između svjetskih sila i pokušaj Washingtona da se učvrsti kao jedini gospodar svijeta, unatoč pretenzijama Pekinga, ali i Moskve da imaju “svoj dio kolača.”
Sjedinjene Američke Države pokušavaju vratiti renome globalne supersile, prometnuti se u lidera zapadne antuputinovske koalicije, te su pokrenule diplomatsku ofanzivu protiv Kine s kojom žele igrati po svojim pravilima s tezom “s nama ste ili protiv nas”. Ali za ples je potrebno dvoje. Odnosima dviju sila – SAD-a i Kine, sada u sjeni rata u Ukrajini, krajem prošle godine bavili smo se u magazinu The Economist: Svijet u 2022.
U posljednjih pet godina odnos između svjetske supersile i njenog azijskog izazivača pogoršao se na način koji ukazuje na to da malo njih obraća dovoljno pažnje na povijest. Kina je pod Xi Jinpingom postala agresivnije asertivna u inozemstvu i autoritarnija kod kuće. PodTrumpom, a sada i Bidenom, američka politika prema Kini promijenila se iz hibrističke vjere u to da bi se Kina mogla integrirati u postojeći svjetski poredak predvođen Amerikancima u nešto što je bliže paranoičnom obuzdavanju.
To paranoično obuzdavanje obilježeno je sumnjom u namjere Kine i zastrašujućim dvostranačkim konsenzusom oko toga da je američka globalna premoć u opasnosti. Biden je to već tako opisao, rekavši da se zapadne demokracije „natječu“ s autokratskim vladama oko toga koji sustav bolje funkcionira u 21. stoljeću koje se brzo mijenja, što bismo mogli donekle povezati i s događanjima u Ukrajini i odnosu prema Putinu.
Za Xi Jinpinga okvir je sličan, a dokazi su neoborivi: kolektivna državna kontrola, kako on ističe, očigledno je superiornija u odnosu na nefunkcionalnu zapadnu demokraciju. „Istok raste, a zapad pada“, kako kineski dužnosnici rado vole reći.
Promatrači Kine godinama su zabrinuti zbog posljedica usporavanja ogromnog procvata nekretnina i zapanjujuće razine duga koji ga prati. Kriza u Evergrandeu, velikom nekretninskom poduzeću, ukazuje na to da je ova škakljiva tranzicija konačno u tijeku. Sporiji rast u Kini bacio bi sjenu na globalno gospodarstvo.
U duboko polariziranoj Americi, jedno od rijetkih područja oko kojeg se dvije stranke slažu jest oštar stav prema Kini. Biden neće riskirati da ga republikanci napadaju da postaje mekan sklapanjem dogovora, koliko god oni bili razumni. A Kina, koja Bidena vidi kao prijelaznu figuru u nefunkcionalnoj demokraciji, vjerojatnije će pojačati svoju nacionalističku propagandu da odvrati pažnju od domaće gospodarske slabosti.
Čiji su “mišići jači”, možda saznamo i brže nego što smo očekivali, u svjetlu rata u Ukrajini, jer ne bih zanemario nove okolnosti povezivanja Rusije i Kine u novi blok, posebno sada kada je Moskva pod najstrožijim sankcijama u posljednjih 30 godina.
Ne treba izbaciti iz vida da se na globalnom nivou događaju razna previranja, izbori koji će imati utjecaja, ako ne globalno, ono bar regionalno, ali u svjetlu utjecaja velikih sila. Ožujak je mjesec u kome se “bira” izvršni vladar Hong Konga u komitetu u kome dominiraju prokineski glasovi. Izbori su i u Južnoj Koreji kao zoni interesa i Kine i SAD-a. Izbori su i u jednoj zemlji Bliskog istoka, Libanonu, gdje se mjesta dodjeljuju prema religijskoj pripadnosti. O izborima u Francuskoj u travnju , bavit ću se u narednoj kolumni te njihovom utjecaju na globalna, ali prije svega europska dešavanja. Za travanjski blog ostaje i pitanje svih pitanja – imamo li sliku novog svjetskog poretka i gdje je tu Europa?
