Rat u Ukrajini se zahuktava. Sudeći prema informacijama s terena, odnos snaga se mijenja, pa kako je krenula, Rusija je očigledno zastala. Trenutno Ukrajina ima glavnu riječ na terenu. Sve dok obje strane ne dobiju ono što žele, što je u praksi nemoguće, čini se da rat neće prestati. Mogući scenarij za takvu startnu poziciju je nekoliko godina ratovanja.
Rusko nedvojbeno kršenje međunarodnog prava te teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine, međutim, sa sobom nosi potvrdu da se ipak radi o ratu između Rusije i Zapada, što počinju priznavati i zapadni političari tvrdnjama kako nije riječ „samo o ratu Rusije protiv Ukrajine, nego i ratu protiv demokracije“ (čitaj: Zapada). Utoliko ne čude teze da je Ukrajina samo poligon za oblikovanje novog svjetskog poretka.
Trenutna situacija može eskalirati do točke koja bi nas možda trebala ozbiljno zabrinuti, a to je informacija o djelomičnoj mobilizaciji 300.000 Rusa. Sada, terminološki, to postaje pravi rat, a ne više tzv. “specijalna vojna operacija”.
Međutim, nije samo Ukrajina mjesto velikih sukoba, iako nam je najbliža pa nas se i najviše tiče pa posljedično o njoj najviše govorimo.
Čini se da recept za “periferne ratove” iz hladnog rada ovih dana dobiva novi zamah. Potvrda toga je nekoliko obnovljenih sukoba u različitim dijelovima svijeta, naravno uvijek sa stranama „za“ i „protiv“ Rusije i Zapada (SAD) uz njihovo konkretno ili prikriveno sudjelovanje.
Borbe između Azerbajdžana i Armenije u regiji Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu ponovno su se rasplamsale napadom na armenske položaje. Nakon relativno kratkog novog odmeravanja snaga, taj sukob je završio – vidjet ćemo na koliko dugo. Dvije zemlje su se desetljećima sukobljavale oko Nagorno-Karabaha, koji je povijesno imao većinsko armensko stanovništvo, ali je pravno bio dio Azerbajdžana pod Sovjetskim Savezom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Nagorno-Karabah je proglasio neovisnost od Bakua, kao Republika Artsakh, uz potporu Erevana, što je izazvalo trogodišnji rat.
Da sve podsjeća na hladnoratovsko razdoblje govori utjecaj Moskve na regiju, ali i ekspresni posjet predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi glavnom gradu Armenije. Ona je također najviši američki dužnosnik koji je posjetio zemlju otkako je stekla neovisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine. Jasno je tko je na čijoj strani ili barem pokušava zauzeti svoju poziciju.
Za mnoge neočekivano, na granici Tadžikistana i Kirgistana izbili su novi okršaji. Gotovo polovica 970 kilometara duge kirgisko-tadžikistanske granice tek treba biti demarkirana, što je dovelo do ponavljajućih napetosti i sporadičnih smrtonosnih sukoba otkako su dvije zemlje stekle neovisnost nakon pada Sovjetskog Saveza prije tri desetljeća. Obje srednjoazijske države imaju ruske vojne baze i imaju bliske veze s Moskvom, koja je ovaj tjedan pozvala na prekid neprijateljstava.
Tajvan, za Kinu sporni teritorij, također je bio predmet stalnih napetosti između Washingtona i Pekinga.
Nažalost, još uvijek postoji mnogo mogućih žarišta. Malo je vjerojatno da će doći do izravnog sukoba Zapada i Istoka, ali takvi sukobi svakako služe pokazivanju moći i sfere utjecaja za neku buduću konfiguraciju svijeta kojoj se Zapad protivi, a kojoj Istok (Rusija i Kina) itekako teži.
Hladni rat, kao prostor i vrijeme globalno suprotstavljenih velesila, u kojem su kulminirale brojne napetosti koje su nerijetko eskalirale u periferne, ograničene, ali ništa manje krvave ratove. U tom su sukobu i kapitalistički i socijalistički svijet odmjeravali snage, naravno u tuđem dvorištu, testirajući učinkovitost i djelotvornost vlastitog naoružanja. Naravno, to su oružje “za velike novce” davali u vidu “pomoći” svojim, ne uvijek nužno, ideološkim istomišljenicima, ili barem onim pokretima kroz koje su mogli najučinkovitije naštetiti suparničkoj strani. Naziv za to danas je život u demokraciji ili diktatorskom režimu.
Čini se da se povijest ponavlja, oprobani recepti donose rezultate za one koji ih primjenjuju, a kulinarskom terminologijom rekao bih – ratovi gorskog okusa za svjetski (švedski) stol.
