Poslije izbora u Francuskoj Europa je odahnula, a veliki izazovi stoje pred novim – starim predsjednikom.
Čekajući parlamantarne izbore u lipnju u Francuskoj, nakon tek održanih predsjedničkih Emmanuel Macron je najavio da želi Francusku učiniti vodećim ekološkim igračem, nezavisnijom, a Europu jačom. Nameće se pitanja što to jačom konkretno znači u vrijeme rata u Ukrajini i jačom u odnosu na koga ako znamo da je on jedan od vodećih zagovornika da Europa ima vlastite sigurnosne snage pored NATO-a.
Francuska je prilično dobro prebrodila pandemiju 2021. godine: škole jedva da su bile zatvorene, poduzeća i plaće bile su dobro zaštićene, a cjepiva široko distribuirana. Otvaraju se i nova radna mjesta. Zemlja je manje oporezovana, tehnološki bolje potkovana i povoljnija za poslovanje nego prije pet godina. S takvim rezultatima, njegova glavna briga sada je ostvariti većinu u Nacionalnoj skupštini tako da može neometano vladati.
Ljevica Macronu zamjera dosta stvari i percipira ga kao kandidata “buržujskog centra”, međutim on će morati ići u stvaranje nekakve otvorene i široke koalicije koja će se kretati od krajnje ljevice pa sve do pristalica Charlesa de Gaulla. Za Macrona će najgori scenarij biti kohabitacija odnosno situacija gdje će većinu u parlamentu imati stranka koja je inače oporbeno raspoložena prema predsjedniku i njegovoj politici.
Macron je poznat po svojoj eurofilskoj politici i afirmaciji političke i ekonomske suradnje među državama Europske unije. Bruxellesu je svakako u interesu da u jednoj od moćnijih zemalja na kontinentu izbore nije osvojila Marine Le Pen poznata po svom euroskepticizmu. Ono čime će se sigurno baviti je, kako je najavio, pronalaženje odgovora na velike podjele u Francuskoj.
Nakon pobjede Macrona oglasio se i Amnesty International Francuska pozivajući ga da vrati u domovinu 200 francuske djece zatočene u Siriji i da ljudska prava „stavi u prioritete“ svog mandata. Čini se da osim Ukrajine ima još dosta kritičnih točaka na globalnom planu koje nisu riješene.
Pišući o izborima u Francuskoj, u našem izdanju „The Economist: Svijet u 2022.“, kolegica Sophie Pedder, voditeljica ureda u Parizu, svakako nije mogla predvidjeti planove Vladimira Putina i napada na Ukrajinu. Kada invazija Rusije na jednu suverenu državu mijenja svijet i geopolitiku s nepoznatim krajem –i kakvim, a i kada– ostaje da se vodeće zemlje Europe, sa svim ostalima, dogovore kako dalje. Posebno u svijetlu jedinstva i eventualnom priključenju nekih novih država koje na pojedinom točkama mogu biti kako “važne” tako i “kritične”.
Kako sam počeo, tako i da završim: ekologija, jedinstvena Europa i samostalnija Francuska bit će teško ostvarivi ciljevi kada ne znamo koliko će rat u Ukrajini trajati, i kako će sve utjecati prije svega na sigurnost, ali i gospodarstvo. Ili možda Macron zna, jer je jedan od rijetkih europskih političara koji je u stalnom kontaktu s Vladimirom Putinom. U isto vrijeme ovi ciljevi su odličan motiv da stvari ne stoje već se kreću u pravcu koji ipak sami biramo.
