Izraz „novo normalno“ se pojavio tijekom Covid krize kao termin koji objedinjava sve promjene u svakodnevnom funkcioniranju na koje smo u pandemiji bili primorani. Pandemija Covida je srećom sada iza nas, u mnogočemu smo se vratili starim navikama i obrascima ponašanja, ali ponegdje se zadržalo i to „novo normalno“ i sve manje ga primjećujemo kao novo, a sve više kao normalno.
Međutim, poslovna inačica „novog normalnog“ je dugoročno pred nama, jer zbroj poremećaja u svjetskom gospodarstvu značajno nadilazi probleme uvjetovane isključivo Covid krizom od kojih je poremećaj opskrbnih lanaca jedan od očitijih. Na to su se nadovezali i globalno prisutna inflacija i rat u Ukrajini kao uvod u nove globalne odnose koje su kineski dužnosnici već nazvali „novom erom“ (o tome sam pisao u prošlom blogu, op.a.), a što je za prvu posljedicu imalo dramatičan rast cijena energenata i hrane.
Razmišljam posljednjih dana zaslužuju li energenti toliko pažnje koliko im se posvećuje u javnim raspravama? Naravno da su silno važni i njihova dostupnost i njihova cijena. Važni su i zbog standarda građana i zbog održivosti logističkih lanaca i konkurentnosti industrije. Međutim, niti su samo energenti doveli do ovih stopa inflacije, niti su energenti jedini važni izazov s kojim se suočavamo. Jer nisu energenti jedini razlog za višemjesečni pad burzovnih indeksa na svim svjetskim burzama, niti su energenti razlog za pad američkog gospodarstva u prvom kvartalu ove godine.
Najveći neprijatelj svjetskim burzama je nesigurnost. Nesigurnost kako će svjetsko gospodarstvo funkcionirati u spomenutoj „novoj eri“. Nesigurnost kako će zapadni svijet prilagoditi izazovu da osigura sirovinu i za prehrambenu i za prerađivačku industriju. Nesigurnost hoće li nakon krize s energentima, doći i kriza s nedostatkom žitarica, ili će pak nedostajati metala i poluproizvoda što prijeti zaustavljanjem ili barem značajnim usporavanjem industrije.
Danas, nažalost, nemamo odgovore na mnoga pitanja vezana uz moguće nesigurnosti, ali sam posve siguran da nikome nije niti će dugoročno biti u interesu raskinuti sve trgovinske odnose i tokove. Globalna nesigurnost niti jednoj zemlji nije na korist i uvjeren sam da će vrijeme, čak relativno brzo, pokazati da se mora sjesti za stol i definirati „poslovno novo normalno“. Svi koji misle da je pravi potez danas „ubiti ovcu“ kako bi po povijesno nikad višim cijenama prodali „i meso i vunu“ grdno se varaju, jer sutra neće biti niti mesa niti vune. Čak niti zarađeni novci neće vrijediti toliko koliko se čini, jer će inflacija pojesti njihovu vrijednost.
Kako nas povijest uči, a nažalost sadašnjost ponavlja, ratovi se ne vode samo oružjem. Ukrajina se našla u najgorem obliku izravnog rata na njezinom teritoriju sa svim strahotama, ali i cijeli svijet se našao u gospodarsko-trgovinskom ratu. Kako bismo vratili sigurnost Ukrajini, potrebno je zaustaviti rat u Ukrajini. Ali kako bismo zaustavili nesigurnost koja se prelijeva na pad BDP, inflaciju i koja u konačnici može dovesti do fantomske globalne krize, potrebno je definirati „poslovno novo normalno“. Kako sutra ne bismo razgovarali o žitaricama, mesu, hrani, željezu, aluminiju kao faktorima koji produbljuju krizu moramo početi razmišljati i raditi na „poslovnom novom normalnom“.
Što je točno sadržaj tog „poslovnog novog normalnog“ naravno da ne mogu predvidjeti, jer ono mora uravnotežiti interese svih igrača za globalnim stolom. Međutim, ono što me kao velikog i iskrenog pobornika europske ideje i Europske unije već godinama proganja jest misao kako je Europa vječni „big payer“, ali nikada „big player“ na globalnoj razini. Želim vjerovati da je trenutak definiranja „poslovnog novog normalnog“ trenutak kada i EU postaje „big player“ na globalnoj političkoj karti!
Naravno, još više me zanima gdje je tu Hrvatska. Moram priznati da sam po tom pitanju poprilično optimističan. Hrvatska je zemlja kojoj se neće dogoditi nedostatak energenata. Hrvatska je zemlja kojoj se neće dogoditi nedostatak žitarica i hrane. Koju ćemo cijenu pritom plaćati je drugo pitanje. Međutim, Hrvatska definitvno ima šansu pozicionirati se u „poslovnom novom normalnom“ kao zemlja koja ne samo da rješava svoje izazove, nego i svojim susjedima i cijeloj regiji pomaže da se pozicioniraju u „novoj eri“. Možda zvuči predobro da bi bilo istinito, ali iskreno vjerujem da je moguće!
